trbosfera

Kobrin efekt

– Šlampi, hajde im sad ti ispričaj.
– Zašto ja?
– Meni se više ne da.
– Dobro, onda ću ja.
– Hvala ti, Šlampi.
– Nema na čemu. Sljedeći put ćeš ponovno ti. Nego… Zaista Vas zanima ta priča? Da? Dobro onda. Ako je tako, i vi je, zaista želite čuti…

***

Zloupotrebljavači ljepote

Sve je počelo tog prijepodneva, kada je naša razrednica ušla u kabinet i započela rečenicu s "dragi moji đaci!", po kojoj smo, prema iskustvu, znali da slijedi nešto što nam se baš i neće sviđati. Da nas iskustvo ne vara uvjerili smo se s nastavkom razredničine rečenice. – Znate i sami da smo dobili školsku web stranicu, pa smo na sjednici odlučili predstaviti svaki razred ponaosob. I to popratiti s fotografijama vas učenika.
– Fotografijama… – začulo se iz nekoliko usta.
Nastalo je komešanje. Svatko od nas imao je nešto za komentirati. Iz mnoštva naših šaputanja razabrao se jedan glas:
– A kad se moramo slikati? – zainteresirano je pitala Petka (čije je, zapravo ime po jednom danu – Nedjeljka, a nadimak po drugom – Petka).
– Sutra.
– Super sutra! –veselo je uskliknuo Zvonkec. – Baš fino! Sutra pišemo test iz matke, pa ga možda nećemo ni pisati.
– Hoćete – Zvonkecovo oduševljenje splasnulo je nakon razredničine ravnodušne izjave. – Snimanje je za vrijeme predsata.
– Ali mi sutra nemamo predsat…
– Imat ćete. Snimanje.
– To nije fer! – pobunila se Julijana.
– Nije – žalosno je uzdahnula Nika, razredna ljepotica. – Neću stići napraviti frizuru, a s ovakvom… – vršcima prstiju prošla je kroz kosu – ne mogu se slikati.
– Daj šuti! – dobacio joj je netko iz zadnje klupe, ali ne znam tko jer se odmah vještom mimikrijom stopio s okolinom.
Pokušao sam odgonetnuti što nije u redu s Nikinom frizurom. Nisam mogao naći zamjerku, no Nika ne bi bila Nika da ne nalazi zamjerke svojoj ljepoti i s njima si zagorča život.
– Ne, ja se neću slikati! – očvrsnula je u odluci.
– Ni ja – dobacila je Matea.
Komešanje se nastavilo.
– Morate se svi slikati! – službenim glasom izrekla je razrednica prekinuvši komešanje. – Tako je odlučeno. A i vama će biti drago kada ćete vidjeti svoju fotografiju na našoj stranici.
– A tko radi stranicu? – upitala je Stela, razredna stručnjakinja za informatiku. Ne samo da ima zacementiranog petaka iz informatike, već sama sastavlja programe (neke je čak uspjela i prodati očevoj obrtničkoj radionici).
– Profesor informatike.
– A tko nas fotografira? – znatiželjno je pitala Nika.
– Profesor likovnog.
"O ne, samo ne on", žalosno sam uzdahnuo. Profesor je umjetnički fotograf, nekoliko nas je puta vodio na svoje izložbe, a i svake godine nas fotografira. Naravno, škola mu za to "masno" plati, a mi na fotkama ispadnemo "umjetnički", toliko izvještačenog izraza lica da ne, samo da nas majka teško prepozna, nego teško prepoznajemo i sami sebe. Tako sam se ja na prošlogodišnjoj fotografiji zamijenio s Julijanom, bivši uvjeren da sam ja ona, jer smo imali istu majicu na kojoj je bilo lice Eminema, pa sam prepoznavši majicu mislio da sam ja ona. No, nije ni čudna takva zabuna za mene. Pa svi me znaju. I zovu me Šlampi (prema šlampavosti).
Nego, da se ja vratim priči…
– Maša će lijepo ispasti na fotki – oduševljeno se oglasio Ivan, a oči su mu sjajile poput bljeskalice fotoaparata.
Mašino ime reaknulo je poput burne kemijske reakcije na Nikinu neopozivu odluku da se ne fotografira. U trenu je shvatila da, ukoliko se, bez obzira na frizuru, ne fotografira da će ispasti da je Maša najljepša cura u razredu. A tko zna, možda će neki otac, koji je filmski režiser ili modni agent gledati fotografije, pa će Maši ponuditi ulogu u kakvom filmu ili reklami misleći da je Maša najljepša. A nije! Pa, svi znaju da je Nika MISS škole i da je najljepša u cijelom kvartu. Ma ne samo u kvartu. U cijelom gradu. Ma ne samo u cijelom gradu, u cijeloj županiji. Ma ne samo u cijeloj županiji… Te da takva uloga njoj pripada!
– Dobro, fotkat ću se – izgovorila je s takvim tonom kao da spašava svijet. No, nije uspjela odglumiti ulogu spasiteljice do kraja, jer je obznanivši odluku ošinula Mašu pogledom.
Osvrnuo sam se prema Maši želeći vidjeti njezinu reakciju na ljutitu Niku. Maša je bila "kul" uopće se ne osvrćući na nju. Što više, staloženo je pitala razrednicu:
– A može li bez fotografije?
– Ne – uočivši da je njezina kategorična tvrdnja posijala negodovanja, počela je obrazlagati: – Znate, dragi moji đaci, želimo ići u Evropu, čak što više, naginjamo prema Americi, a tamo su takvi godišnjaci normalna pojava. Svaka klasa stavi svoju fotografiju i uz popratni tekst, to im ostane kao uspomena. Ali na Internetu, doduše, ja se u to ne razumijem, kažu, kliktanjem miša na izabranu fotografiju, fotografija se uveća i…
Trljajući dlanom o dlan poslovno se, prekinuvši razrednicu usred rečenice, oglasio Ivan:
– Joj dečki – pri tom se cerio, a oči su mu sjajile poput automobilskih dugih svjetala. – Kako ćemo dilati fotke… Petnaest kuna Nika… Deset Maša… A rukice rade…
Shvativši o čemu Ivan priča, kakve mu se rabote vrzmaju mislima, te kakve ćemo mi dečki radnje vršiti izmjenjujući se međusobno njihovim fotografijama, Petka se stala zgražavati. Ni ostale djevojke, shvativši o čemu je riječ, nisu ostale imune. Prva je glasno negodovala Matea:
– Fuj, zloupotrebljavači ljepote!
– Zašto? – nedužno je pitao Ivan.
– Još pitaš zašto? – žestila se Petka. – Zloupotrijebit ćete naše fotografije!
– Vi možete naše – predložio je mjeru za mjeru Zvonkec.
– Fuj! – namrgodila se Matea. – Tvoju ne bih stavila ni na zahod!
– A ja ću tvoju baš tamo i staviti! – uzvratio joj je zaljubljeno je gledajući.
Nastalo je komešanje.
Kako sam ja muško, bilo bi sasvim logično da stanem na stranu nas muškića. I pokušao sam stati. No… Riječi su mi zapele u grlu primijetivši da me je Maša gledala. Ostao sam šutjeti. Čak i na Ivanovu sugestiju da i ja kažem nešto. Jednostavno nisam mogao. Razmišljajući o tome što bi dečki radili nad Mašinom fotografijom, nisam htio ništa ni reći. Čak štoviše, razmislivši, stao bih u obranu djevojaka. Znajući da me dečki ne bi shvatili, potpuno sam se isključio iz svega i počeo pjevušiti. Naravno, u sebi.
– Dosta! – razrednica je lupnula imenikom o stol davši nam do znanja da je vrijeme da pospremimo naše ispušne ventile. Kako ih odmah nismo spremili izgovorila je čarobnu riječ: – Ispitivat ću ukoliko se ne smirite.
Kao magijom, svi su odmah zanijemili, a oni koji su stajali, tiho su ponovno sjeli pridruživši se svima u pokunjenosti.
– Ja se neću fotografirati! – Petka je smjelo prekinula nastalu tišinu.
Očekujući što će se desiti ne trepćući, poput teniske utakmice, gledali smo tren razrednicu, tren Petku. Kako nitko od njih dvije ništa nije izrekao, oglasila se Matea:
– Ni ja se neću fotografirati!
– Ti i ne trebaš – prokomentirao je Ivan. – tvoju fotku ionako nitko neće ni na poklon.
Matea se zacrvenjela ostavši ne samo bez riječi, već i bez zraka. Zvonkec je stao u njezinu obranu:
– Prevršio si mjeru!
– Koju? Od kokica ili kestena?
Uvidjevši da između njih frču iskre koje bi se mogle zapaliti rezultirajući tučnjavom Maša je odlučno izgovorila:
– Nitko se neće fotografirati!
– Ja hoću! – Nika je Mašinim odustajanjem dobila poticaj za fotografiranjem.
– I ja ću – doviknula je Julijana.
– Ja ni u ludilu! – došla je Matea do riječi.
– Ni ja – pridružila im se Stela
Dečki se nisu slagali s njima glasno negodujući. Nastao je žamor. Razrednica je iz iskustva znala da ukoliko žamor ne prekine na samom početku da će dugo vladati, a njezin sat nepovratno se izgubiti. Zato je lupivši dnevnikom autorativno povisila glas:
– Dosta! – pričekala je nekoliko trenutaka i zaključila: – Dragi moji đaci, to tako ne ide! Morate se fotografirati. To smo dogovorili. Odluka je odluka! Sam je ravnatelj to odobrio…
– Neka se onda ravnatelj fotografira – oglasila se ljutito Petka.
– I hoće. Eto, čak ćemo se i mi profesori slikati.
– Hoće li se fotografirati i profesorica glazbenog? – vragolasto je pitao Ivan.
– Hoće.
– Tooo! – uzviknuo je Ivan pobjedonosno podigavši šaku u zrak. – Nju dajem za dvadeset. Prodavat će se k'o Severina!
Razrednica se zapanjila. Pritiješnjena teretom zloupotrebljavača ljepote koji će se u carstvu hormona opuštati nad fotografijama lijepih učenica i profesorica nije više mogla izdržati. Iz nje je progovorilo srce…
– Nina, ovaj profesorica se neće fotografirati…
– Šteta! Prop'o pos'o!
Uvidjevši priliku za izbjegavanje neprilike Matea je nagodbeno izgovorila:
– Ako se profesorica neće fotografirati, ne moramo ni mi.
Razapeta između obveze da primora djevojčice na fotografiranje i znanja da su u pravu odbijajući se fotografirat, razrednica je osjećala trnce koji su je boli poput igala, no morala je izvršiti zadaću. Neprimjetno je griznula donju usnu, duboko uzdahnula i autorativnim tonom, davši nam njime do znanja da ne želi čuti riječ protivljenja izrekla:
– Morate!

Peticija

"Mašinu fotku stavit ću si kao Background ", zaneseno sam razmišljao ulazeći dotjeran u školu na fotografiranje. "Ili još bolje, od nje ću si napraviti Screen Saver, pa će mi biti stalno pred očima", oduševljavao sam se mišlju.
Žurno sam koračao stepenicama prema kabinetu likovnog odgoja želeći što prije vidjeti Mašu i poželjeti joj sreću na fotografiranju. Dočekala me je Nikina jadikovka:
– Joj, ja ću se ubit! Glupača ima isti remen k'o ja!
Potražio sam pogledom da vidim o kome je riječ.
Pred ulazom u kabinet stajala je Julijana, prislonjena leđima o staklo vrata, oko struka imala je opasan široki bijeli remen, identičan onome koji se i Niki protezao strukom.
Vrativši pogled na Niku primijetio sam kako je poput mačke ispružila duge nokte pomišljajući da ogrebe Julijanino lice, no, valjda je na vrijeme shvatila da takva gesta ne priliči slici dame kakvu Nika stvara o sebi. Spustivši ruku zafrknula je nosom i pogledom ispod obrva "prostrijelila" Julijanu.
Uživao sam u njezinoj unutrašnjoj situaciji sladeći se očitavanjem njezinih misli koje su joj se odražavale na licu. Iz sladostrašća me istrgne gromoglasan uzvik:
– Peeeticiiijaaaa!…
Osvrnuo sam se prema izvoru gromoglasja.
Petka je držala transparent na kojem je krupnim rukopisom pisalo "Dolje zloupotrebljavači ljepote!", a ispod toga sitnijim slovima: "Bolje degeneričan nego fotogeničan!". Pored Petke stajala je Matea držeći u lijevoj ruci veliku bilježnicu, a u desnoj kemijsku olovku koju je nutkala uzvikujući:
– Potpišite. Peeeticiiijaaaa! …
Sve mi je to, iskreno govoreći, bilo jako komično. I ne samo meni. Primijetio sam da su im se neki otvoreno smijali. U hipu se oko njih okupilo mnoštvo. Iz mnoštva, sramežljivo im se, crveneći se u licu, priključila jedna krakata plavuša. Ohrabreni njezinim postupkom pridružile su im se i još neke. A i neki dečki, iako njihove slike ionako nitko ne bi zloupotrebljavao.
Nika se radovala svakom novom pristupanju djevojaka bojkotu. Izgledi da će biti primijećena od režisera ili agenta povećavali su joj se. Još samo kada bi im se Maša priključila…
– Gdje je Maša? – upitao sam se na glas primijetivši da Maše nema. Bili smo tu svi iz razreda osim nje i Ivana.
– Neće ni doći – lakonski je zaključila Nika. Oči su joj caklile.
– Doći će –uzviknuo sam.
– Neće.
– Hoće. Mora!
– Ne mora.
– Mora! – glasnoćom sam pokušao skinuti osmijeh s Nikinih usana, sjaj iz oči. Tko zna koliko bi se dugo izmjenjivala Nikina i moja vriska da se na hodniku nije pojavila Maša. Srce mi je zaigralo kao i uvijek ugledavši je. – Eto, vidiš da mora! – slavodobitno sam se osmjehnuo i da bih pojačao svoju pobjedu, dodao: – Ako mi ne vjeruješ, pitaj je sama.
Nika je ljutito zafrknula nosom, spustila pogled i poput ježa uvukla se u sebe. Lagao bih rekavši da nisam uživao u svojoj pobjedi. I u pogledu na Mašu. I u spoznaji da Maša stoji pored mene, a ja slušam njezino disanje.
– Kasnim li? – pitala me Maša s nevoljkošću u glasu odavajući da joj je mrsko i sama misao na fotografiranje.
– Ni malo – umjesto mene odgovorila joj je Matea pružajući joj olovku i bilježnicu. – Pridruži nam se. Potpiši…
Gledao sam Mašu kako joj Matea objašnjava što treba potpisati. I ja sam joj mnogo toga htio reći, ali… Zvonilo je. Shvativši da ponovno neću smoći snage izreći Maši svoje osjećaje snuždeno sam, pognute glave, krenuo prema stepenicama odustajući od fotografiranja. Tek što sam zakoraknuo na stepenište začuo sam rečenicu koja mi je dopirala iza leđa…
– Čekaj me…
Osvrnuvši se vidio sam da mi se pridružuje Maša.
– Zar se nećeš fotografirati?
Odmahnula je glavom.
– Nema smisla da se, sada, kada sam potpisala peticiju fotografiram, zar ne?

Original

– Nikinu fotku ću prodavati za 8 kuna. U preprodaji – začuli smo Maša i ja spustivši se u hodnik. – A Mašinu ću prodavati za… – ugledavši Mašu Ivan je zanijemio, zakolutao očima, nakostriješio se i kroza stisnute zube joj se obratio: – A zašto se ti ne slikaš? Tvoju bih prodao za 10.
Osjetio sam poriv da mu nešto odbrusim.
– E da se i slika ne bi je mogao prodati.
Maša me, ne shvaćajući me, pogledala ispod obrva. Glupasto sam se osmjehnuo slegnuvši ramenima.
– A zašto ne bih? – izgovorio je u nevjerici Ivan.
– Kada bi Mašina fotka bila na webu, svi bi je mogli besplatno skinuti.
– Misliš?
– Može se isprintati – kratko sam mu objasnio.
– Fakat?
– Toliko bi barem trebao znati iz informatike – uživao sam u objašnjenju. – vrijedi samo original!
– Kao u slikarstvu – dometnula je Maša osmjehnuvši se shvativši moju izjavu da njezinu fotografiju ne bi Ivan mogao prodati.
Shvativši i Ivan da se ne zezamo, uzbudio se.
–Prolaz! – viknuo je i rukama nas odmaknuo potrčavši uz stepenice.

Fotić bez filma

Kada smo se Maša i ja vratili iz školskog dvorišta začuli smo zadihanu Julijanu:
– Nestao je fotić!
– Kakav fot…?
– S fotkama, ovaj, s ljepoticama…
"Ljepotice…", mozak mi je užurbano radio povisujući mi temperaturu. "Ivan!" – iskrsnula je poput iskre misao producirajući jednadžbu: film + ljepotice = Ivan! Poput kristalne rešetke čvrst zaključak: Ivan je poduzetno prisvojio original!
– A fotić je bio digitalan – nastavila je s objašnjenjem Stela pridruživši nam se. – S memorijskim čipom umjesto filma…
Zamislio sam Ivanov izraz lica u trenutku otkrivanja da digitalac nema filma. Pretvorio sam se u osmijeh sladeći se zamišljenim prizorom. Poželio sam veselje podijeliti s Mašom.
Tek što sam otvorio usta pored nas je, ulazeći u razred prolazio Ivan. Uzrujanog lica. Znao sam zašto je takvog raspoloženja. Ovakva prilika se ne ispušta iz ruku. Bio mi je podložan kao na pladnju, a ja sam bio spreman za zezanje. Baš sam htio otvoriti usta i pitati ga sviđa li mu se film, kada je istrčao s rečenicom:
– Da mi je znati tko je uzeo fotić, tko me je pretekao…
"Pretekao?!"
– Meni pred nosom…? A baš sam ga htio za sebe.
Ivanovo me ponašanje zbunilo.
"Ili je dobar glumac, ili je digitalac uzeo netko drugi?"
– A na originalima sam mogao zaraditi za role… – žestio se Ivan. – No, moje bogatstvo sada drugi troši! – pogledao me i tužno izrekao: – Ja ne mogu shvatiti kako netko može biti tako pokvaren. Uzeti film prije mene…
Promatrao sam kako Ivan ra rubu plača sjeda za svoju klupu.
"Tako dobar glumac nije da tako dobro glumi zabrinutost i misli da postoji film", zaključio sam. "Ali, ako nije Ivan, tko je?", otvorilo mi se to pitanje poput velike provalije.

Bez memorije

Sat hrvatskog jezika brzo je prolazio. Djelomice i zato što smo imali za gradivo dobru priču "Prvi poljubac" koja govori o našim nestašnim mislima. Baš kao da je pisac kada je pisao imao mene kao prototip. U priči se radi kako se dečko neusuđuje poljubiti izabranicu svoga srca, pa ona poljubi njega. E, kada bi Maša poljubila mene…
U učionicu je, vrativši se sa zahoda, utrčala Stela i sva zadihana uzviknula:
– Našli su ga!
– Što?
– Fotić.
– Jesu – razveselio se Ivan. – Gdje?
– U zbornici. Al' bez memorije. Netko je obrisao sve…
– Obrisao? – Ivanu samo što nisu kapnule suze. Zakolutao je očima ne znajući na koju stranu usmjeriti pogled. – Šteta – žalosno je uzdahnuo. – A ja bi ih tako lijepo unovčio.
Dok se Ivanu smračilo, Niki je svanulo, pa je veselo uzviknula:
– Tooo! Slikat ćemo se ponovno – a onda uplašivši se dodala: – Ne valja odmah – ispratila je misao odmahom ruke. – Može li sutra? Da uspijem napraviti frizuricu…
– Ja se uopće neću slikati! – dometnula je Matea. – Ni danas, ni sutra, ni…
– Ni ja! – pridružila joj se u odluci Petka.
– Potpišimo peticiju… – uzviknuo je Zvonkec zaljubljeno gledajući Mateu.
– Dolje zloupotrebljavači ljepote!¨– uzviknula je Stela, a Matea je dodala: – Bolje degeničan, nego fotogeničan! – na to je Zvonkec podignuo transparent i stao s njime mahati poput navijača zastavom svog omiljenog kluba.
Nastalo je komešanje. Jedni su podržavali zamisao o novom fotografiranju (naravno, Ivan je bio najglasniji zagovornik), a drugi su se priklonili ideji da se fotografiranje ne treba ponoviti (naravno, Ivan je bio najglasniji negodovatelj). A ja? Ni ja nisam bio bez stava, bio sam za novo fotografiranje nadajući se da će se ovaj put i Maša fotkati pa ću moći njezinu sliku upotrijebiti kao Background ili Screen Saver. Sve su mi se nade ugasile poput plama svijeće na vjetru kada se oglasila Maša:
– I ja sam protiv snimanja!
A kada je Maša protiv snimanja, tada sam protiv snimanja i ja.
– Dolje snimanje! – uzviknuo sam. I osjetio kako me je Ivan ošinuo pogledom.
Profesor hrvatskog jezika pratio nas je širom otvorenih usta ne mogavši u prvi mah shvatiti da se sve to dešava, da se preda njim odigrava pravi pravcati bojkot, baš kao u nekom književnom djelu. Iako bi, kao čitalac s naklonošću gledao na bojkot, kao profesor postupio je s bojkolomstvom.
– Dosta! – uzviknuo je gromoglasno da nadjača našu buku. Ali, iako je bio najglasniji mi ga nismo čuli, ili smo se pravili da ga ne čujemo. Zato je još gromoglasnije viknuo: – Dooostaaa! Ma, jesam vam ja rek'o…? Dosta! – no uzalud mu glas! Nas je bilo više.
“Što on jedan može protiv nas toliko?”
– Pitat ću vas gramatiku!
Čarobna riječ – “pitat ću vas”, i to još gramatiku – sve nas je zanijemila. Smirili smo se u trenu. Da je učionicom letjela muha, mogli smo je čuti, ali nije letjela. Letjeli su naši uzdasi. I strepnja da baš mene ne otvori i pita. Htio sam da se njegova prijetnja ispitivanjem pretvori u aorist.
– Nećemo se fotkat! – zadnja riječ je ipak morala biti Petkina.
– Dosta! – profesor je odlučio da zadnja ipak bude njegova.
Ni ja nisam bio imun na vlasništvo zadnje riječi, pa sam postavio pitanje:
– Tko je obrisao memoriju?
– To bih i ja htio znati – začuo sam iza leđa Ivana.
– Ne znam – profesor je slegnuo ramenima. – ali to će drugi ispitati, a ja ću ispitati –okretao je stranice imenika – sretnog dobitnika kviza "Tko želi biti odlikaš?", a to je…
"Bože, samo da nisam ja!", zatitrala mi je molitva na usnama. Strepnja mi se uvukla pod kožu.
Ne znam da li me Bog uslišao, ili je uslišao nekog drugog, ili se to zbilo potpuno slučajno, oglasilo se zvono. Ne gubeći ni časa, spremili smo stvari i kao da je požar potrčali iz učionice.

"Kobra efekt"

“Tko je brisač?”, kopkalo me pitanje. “Ivan, koji je bio najzaineresiraniji, nije!”
U kabinetu, kad je nestao fotić, bili smo samo mi iz razreda. Znači, netko od nas. Ali tko?
Bez obzira koliko sam god mozgao na rješenje nisam nadoš’o.
"A rješenje mora da je jednostavno", makar mora biti. "Sve su, naoko zamršene stvari, jednostavne."
Ako izuzmem Ivana, Mašu, Petku, Stelu i Mateu, naravno i mene, svi ostali su mi sumnjivi. Osim Nike. Njoj je fotografiranje išlo na ruku.
… "Frizurica"…
"Hej, pa Nika ima motiv!", svanulo mi je kao što svane zora. "Njoj, bez obzira što se neke djevojke nisu fotografirati, ne odgovara fotkanje. Zbog frizurice…", pa da! "Želi biti otkrivena i zato želi biti na snimci savršena. A imala je i priliku! Kako je najnesumnijivija nitko na nju nije obraćao pozornost. Ma nitko se ne bi ni nadao da bi ona…”
Gledao sam Niku.
" Samo kako to dokazati? Kako dokazati da je Nika brisačica memorije?", – Nije pošteno! – začuo sam Stelu kako nekome o nečemu negoduje.
"Hej, Stela!", sinulo mi je! "Stela je stručnjak za informatiku i ukoliko nju ubacim u blef… Ali samo kakav blef?", razmišljajući tupo sam gledao poster kobre, objavljen kao prilog “Modre laste” koji profesorica biologije ima zalijepljen na katedri, iza svoje stolice. Tek što mi se iskristalizirala misao, jezik mi je otišao u pogon i pokrenuo rotaciju:
– Nika…
Nika se okrenula na moj zov.
"A sad, blef"
– Stela, hoćemo li reći Niki ono što si mi rekla?
– Što sam ti rekla? – iznenađeno me pitala Stela.
– Pa ono o fotiću…
– Što?
Namignuo sam Steli pazeći da moj mig ne uoči Nika.
– Pa ono o brisaču. Ono da…
– A ono… – Stela je prihvatila igru odmignuvši mi.
– Što ono? – oglasio se uvijek znatiželjan Ivan.
U učionici je nastao muk. Ovaj put je bila i muha, pa se je lijepo čula.
– Ono da na memoriji, kada se obriše, ostaje otisak brisača.
– Kakav otisak? – vidno se zainteresirala Nika.
– Pa, fotka brisača. "Kobra efekt"…
– "Kobra efekt"?
– Kao u kobre. Kada ubiješ kobru u njezinim očima ostaje slika ubojice – stao sam objašnjavati. – pa partner kobre zna tko mu je ubio prijateljicu ili prijatelja i osvećuje mu se.
– Ma to su gluposti – odmahnula je Nika s vidnim olakšanjem.
– Nije, to je istina – oglasila se profesorica biologije koja se zatekla u učionici, a da je nitko nije primijetio. Sada kada smo je primijetili, zasjeli smo za svoje klupe. – Što je to s kobrom? – upitala je profesorica odlažući imenik na katedru.
– Memorija je k'o kobra. I… – namjerno sam zastao da bih podignuo tenziju. – Onaj tko je obrisao memoriju, zapamćen je. I profesor likovnog zna tko je on. A svoje otkriće podijelio je sa svima u zbornici, zar ne Stela?
– Je – potvrdila je Stela.
U nevjerici su nas gledali svi.
– A kada Stela, a svi znamo da je maherica za informatiku, potvrđuje da je to istina, onda tako i jest. A prema brisaču bit će svi blaži, ako sam prizna da je obrisao memoriju. Zna se… – nasmiješio sam se. – Tko prizna, pola mu se…
– Ja sam! – začuo sam iza leđa gledajući u zjenice Niku.
– Tko je to? – rastegnuo se upit.
– ???
– ??!
– Tiii?!
– ?!!
– !!!
Čak je i muha prestala letjeti pridruživši nam se u čuđenju.
– Ja sam – pokunjene glave stajao je Zvonkec.
– Ali…
– Ma nisi ti, Zvonkec, obrisao memoriju – sumnjičavo ga je gledala Stela. – Pa ti iz informatike imaš jedva dvicu, ni kompić ne znaš upaliti, a kamoli obrisati memoriju.
– Ali jesam – ustrajao je Zvonkec ne mičući pogled s Matee. – Obrisati memoriju nije neka nauka, zar ne?
– A zašto si to učinio? – pitala je Zvonkeca Matea.
– Zbog tebe, Mateice… Kako si ti protiv slikanja, a neke su bile za, ja sam stao na tvoju stranu i… Pozorno, kradomice, da me nitko ne primijeti, uzeo sam fotić, odnio ga u zahod, obrisao memoriju i odnio ga u zbornicu. Nisam znao za "kobra efekt"…
Matea se raznježila. Odmahnuvši glavom, izustila je:
– Šašavo moje…

***

– Šlampi, jesi li im ispričao?
– Još malo. Zanima vas što se dalje zbilo? Da li smo se fotkali ponovno? E, ne nismo. Nitko nije htio. Ni Nika. Na web stranici izašle su karikature naših lica jer smo jedan drugoga, na satu likovnog, okarikaturali. A kao što znate, karikature nitko ne može zloupotrijebiti.
– Šlampi...
– Što je?
– Jesi li gotov?
– Jesam.
– Možemo li onda napokon kući?
– Možemo li? Hvala! Hajd'mo, Zvonkec...

k r a j

Po jutru se dan poznaje

Probudio sam se osjećajući se umorniji nego što sam bio kad sam zaspao. I kao uvijek kad bih se tako osjećao, nisam znao kako da postupim: da li da ustanem i cijeli dan budem mamuran ili ostanem ležati i cijeli dan budem umoran? I jedno i drugo imali su argumente i „za“ i „kontra“. No, bez obzira što sam htio izabrati, zov fizioloških potreba nagnao me da ustanem i odem do zahoda.
Sjedajući na dasci zahodske školjke tupo sam promatrao fuge između zidnih pločica. Spustio sam pogled i jednakom pozornošću nastavio promatrati i fuge između podnih pločica. U glavi su mi se počele buditi misli.
– Subota je! – izustio sam nekako poluglasno i osjetio kako su mi usta suha. Uz želju za gašenjem žeći, počeo sam razmišljati što bih danas mogao raditi. Život samca, kojim živim opterećen stambenim kreditom koji sam jedvice uspio skucati za dvadesetosmokvadratnu garsonijeru od svoje plaće medicinskog brata u psihijatrijskoj bolnici, na Odjelu osoba lišenih slobode ne pruža mi previše manevara, društvenih događanja niti prijateljskih okupljanja. Prijatelje koje znam uglavnom su oženjeni, četrdesetodvogodišnjih samaca poput mene i ne poznajem baš, da bih se s njima družio, a kako sam sin jedinac nemam ni najbližih koje bih tijekom vikenda posjećivao. I tako, sve u svemu, ponovno sam poluglasno izustio: – Subota je!
Prolazeći pored odškrinutog prozora začuo sam kako ptičice pjevaju. Osjetivši milinu pogledao sam kroz prozor i zagledao se u krošnju obližnjeg stabla. Na jednoj grani primijetio sam gnijezdo. Iz gnijezda su provirivali kljunčići malenih ptića. Njihovo poimanje me je razgalilo. Sunce je sjalo, ptice pjevušile, u gnijezdu ptičici gladno zijevali, priroda se budila, rađala i granala.
Nakon što sam se umio, popio vodu i oprao zube, u kuhinjici sam u džezvici za kavu pristavio vodu, uključio radio i sjeo za stol.
Ženstvenim glasom spikerica je čitala vijesti:
– Svinjska kuga hara…
Osmjenuo sam se našalivši se kako se svinjske kuge ne trebam plašiti jer svinjetinu viđam samo u izlogu, a onu što ju daju pacijentima na mom Odjelu ne volim ni nazivati svinjetinom jer je po „kaloričnoj normi“ tj. Više je nema nego što je ima. Čak je i sama napisana riječi „svinjetina“ milimetarski duža nego li je taj komad mesa u pacijentičinim tanjurima.
– Kriza sve više obuhvaća…
Sva sreća što radim na Odjelu osoba lišenih slobode, pa će što je kriza veća, više biti i pacijenata, Psihijatrijska bolnica u kojoj radim nikad neće otići u stečaj, a samim time nema mjesta za prestankom bezbrižnosti za ostankom na poslu.
– Benzin je od jutros skuplji…
Kako imam stambeni krediti, ni benzin me ne zabrinjava jer auto mogu kupiti samo u snu. A da se san i ostvari, kada bih imao automobil iz snova, ni benzin me tad ne bi zabrinjavao, jer tko ima Ferali, tom ni benzin nije zapreka.
– Da bi turistička sezona bila uspješnija, Vlada predlaže da se ZAMPU upolovi naknada za korištenje glazbenih prava…
Ni to me ne zabrinjava jer glazbenik nisam, a nemam ni novaca da budem turist, čak ni onaj koji neće noćiti ni u privatnom sektoru to jest bungalovu, niti jesti hranu iz samoposluge.
Voda za kavu je počela vriti. Ustao sam.
E, da nema vijesti na radiju ja od ranog jutra ne bih shvatio da sam zapravo sretan čovjek kojeg ne zabrinjava ni jedna današnja vijest. Koji je ravnodušan prema njima kao političar prema svima. Podjednako i prema onima koji su glasali za njega i onima koji nisu glasali za njega.
Počela se emitirati pjesma.
Zapjevušio sam je.
Pogledao sam kroz prozor.
Sunce vani.
Sunce u meni.
Po jutru se dan poznaje.

Večera za dvoje

– Imate deset sekundi vremena za odgovor – obazrivo je izrekao voditelj radio-kviza umirovljenom srednjoškolskom profesoru koji je odgovarao na ključno peto pitanje, pitanje na kojem je mogao dobiti sve (glavnu nagradu – večeru za dvoje), a izgubiti propagandne poklone sponzora koje je osvojio odgovorivši na prva četiri pitanja. – A pitanje glasi – voditelj je učinio dramaturšku pauzu da povisi atmosferu. – Što je to đeram? A) ogrlica, B) mali razboj za vezenje, C) bunar, D) vrsta slatkih crvenih jabuka u Metohiji.
Gospodin Nikola osjetio je kako su mu ruke znojne.
Sekunde su prolazile:
9, 8, 7,…
"Moram se sjetiti, moooram!", ključao je zahtjev u Nikolovoj glavi.
6,5,4…
"Ima ona narodna pjesma koja govori o djevojci pored…"
3,2,…
– To je bunar! – uskliknuo je gospodin Nikola sjetivši se pored čega je djevojka. – Bunar koji se sastoji od dvostruke poluge: na jednom kraju poluga za vodu, na drugom uteg, kamen, ili tome slično.
– Svaka vam čast, gospodine Nikola! – oduševio se voditelj. – Vaš odgovor je u cijelosti točan. I više nego što smo tražili…
Gospodin Nikola bio je sav ozaren. Nije mogao vjerovati ušima. Nije mogao pojmiti u kakvoj se, odgovorivši točno, trenutnoj situaciji nalazi.
– Osvojili ste nagradu! Čestitam. Fina večerica u restoranu "Pod novim krovovima", i to za dvije osobe. Uz cvijeće i svijeće. Prava romantika – voditelj se zalaufao, a gospodin Nikola lagano je dolazio sebi. – Za Vas i Vašu suprugu…
– Ali ja nemam suprugu… – izgovorio je nesvjesno gospodin Nikola.
– Onda ćete povesti neku drugu, vama dragu, gospođu. A možete li nam otkriti koga ćete to povesti za sobom?
– Ovaj… – tek je sad gospodin Nikola upao u nedoumicu.
"Mogao bih povesti susjedu Eržiku", prvo je pomislio na sitnu, krhku udovica koja stanuje vrata do njega i koja ga, kako je on samac, svako jutro pozove na kavu. Uz nju, kako Eržika ima poveliku mirovinu, od supruga, pokoj mu duši, koji je bio sabornik u prvom saboru lijepe naše čak pune dvije godine, često zna ponuditi i obilatim doručkom, a zna se – doručak je najvažniji obrok!
– Eržiku – odgovorio je gospodin Nikola voditelju kviza želeći joj doručke uzvratiti večerom..
– Želim Vam ugodnu zabavu. I, ako mogu biti malkice pokvaren: želim Vam da Vam se posreći – voditelj radio-kviza nasmijao na svoju pomisao.
– Hvala vam na želji! – uzvratio mu je gospodin Nikola pomislivši da pomisao o usrećivanju može nasmijati samo voditelja radio-kviza jer možda jedino on zna što podrazumijeva pod pojmom "posrećiti se".
Gospodin Nikola oprostio se od voditelja, spustio je slušalicu svog bežičnog telefona i naslonio se na naslonjač, na kojemu je do tada samo napet poput puške, sjedio. Udobno se smjestivši na naslonjač prepustio se maštanju. Pokušao je zamisliti kako će izgledati osvojena večera u restoraciji "Pod novim krovovima".
– Zvrr, zvrrr – zazvonio je telefon.
Gospodin Nikola trgnuo se iz misli i odmah se javio.
– Znači, tako! – zaurlao je povrijeđeni ženski glas.
Gospodinu Nikoli nije trebalo dugo da razazna iz čijeg tijela izlazi taj glas.
– Zašto se, Evice, ljutiš? – pitao je susjedu Evicu, punašnu bivšu košarkašicu koja stanuje dvoje vrata od njegova stančića, čudeći se zašto se Evica ljuti na njega.
– Neka ti Erža pegla košulje! I gaće! – tresss!
"Što joj bi?", nije mogao razlučiti razlog susjedinog ponašanja. Što je više razmišljao, bio je siguran da joj ništa nažao nije učinio. Čak što više, osvojivši točno odgovorivši na drugo pitanje pet kilograma "Olivera" koji prilikom pranja rublja, već pri temperaturi od 40 stupnjeva celzijusa, postiže visok sjaj i bjelinu, odlučio ga je pokloniti udovici Evici, koja se već godinama brine za bjelinu i izglačanost njegovog donjeg i ostalog veša. "Eto, poklonit ću joj i čajnik" odlučio je u trenu, iako je prvobitno, osvojivši ga točno odgovorivši na treće pitanje planirao pokloniti susjedi Eržiki, kod koje doručkuje. "No, sad ću ga pokloniti Evici, a Eržiku ionako vodim…" i tad je gospodinu Nikoli sinulo. "Evica je slušala radio…!", shvativši o čemu se radi problijedio je.
"Nije valjda…!", pokušao se utješiti, izbaciti tu opciju iz doticaja. Ali, ništa mu se drugo nije poklapalo s ljutitim Evičinim tonom prilikom zvanja i još češćim zalupivanjem slušalice.
Gospodin Nikola se uzbudio. Pod bremenom tegobe ustao je s naslonjača i stao nervozno šetati duž sobe. Iz ljutitosti je ugasio radio.
"Što sad da učinim?", osjetio je kako ga tisuću igala bocka. "Kako da nađem izlaz iz situacije…?
Otišao je u kupaonicu umiti se, kao što obično radi kada ne zna što da radi. Umivenost mu pomaže da jasnije vidi, da mu se pred očima ukaže bistrost. A to ponekad i upali. Ovaj put, s dodirom hladne vode, upalilo je
"Možda Eržika nije slušala radio?", svanula mu je spasonosna misao. I razveselila ga je. Dala mu novu nadu. "To moram provjeriti", odlučio je u hipu i nazvao Eržiku.
– Zdravo – uljudno ju je pozdravio i odmah, ne gubeći ni trena, trepteći u sebi, prešao je na stvar: – Jesi li slušala radio?
– Radio? – začudila se Nikolovom pitanju. – Kakav radio?
"Tooo!", vrisnuo je gospodin Nikola sladeći se što Eržika nije slušala radio, pa sad, izglađujući stvar s Evicom, Evicu može povesti na večeru. Veselje mu je splasnulo s Eržikinim pitanjem:
– A što da odjenem za večeru?
– Večeru?!
– Kako se ono zove….? – trenutak je Eržika šutjela, a onda veselo nastavila: – "Pod onim korovima", znaš, uh, moja senilnost, pa da, slušala sam radio, čestitam ti, ma znam ja da si ti pametan, pa ti si i kemiju diplomirao, i u školi je predavao – izgovarala je susjeda Eržika u jedan glas, a riječi su joj se spajale jedna na drugu poput vagona na lokomotivu
"Prokleta njezina senilnost", prokleo je gospodin Nikola u sebi. "Ne sjeća se da je slušala radio!"
– Nego, a kamo me ti, ono vodiš?
"A zna da je vodim na večeru!"
– Halo, Nikolice, jesi li tamo? – zabrinula se Eržika jer od Nikola, koji je ostao čak i bez daha, nije čula ni dah.
– J… e… sam – izmucao je Nikola polako hvatajući zrak. Pred očima mu se tamnilo.
– Nikolice, nemoj me tako plašiti – opomenula ga je Eržika. – Radije mi reci koju haljinu da odjenem. Onu plavu s tufnicama, ili crvenu s prugicama…
Gospodinu Nikoli nije bilo ni do tufnica, ni do prugica. Jedino što ga je zanimalo bilo je pitanje na odgovor: "Što sad da radim? Tko će mi glačati rublje? Prati ga u perilici?" Odgovora niotkuda. Samo vrtnja i bol u glavi.
– Pa, Nikolice, odgovori mi – zahtijevala je susjeda Eržika neznajući koje misli gospodinu Nikoli bruje u glavi. A da je znala ne bi nastavila sa zahtjevom: – reci: plavu s tufnicama, ili crvenu s prugicama…
– Tufnice! – odgovorio joj je polusvijesno gospodin Nikola želeći samo da prekine ovaj mučan razgovor s susjedom Eržikom. No, Eržika je postavila novo pitanje:
– U koliko sati krećemo? Mislim, tek toliko da znam koliko imam vremena… da li stignem napraviti frizuru…
"Sigurno mi se i kosa digla od muke!", pomislio je gospodin Nikola na spomen frizure. A Eržika je nastavila:
– A pedikeru…
"A nokti su mi se zarili u dlan!", postao je svjestan gospodin Nikola na spomen pedikere koliko snažno stišće šake. Olabavio je prste lijeve ruke i vidio jasno udubine noktiju na dlanu.
– Ma, reci mi u koliko sati…
– Ne znam – iskreno je odgovorio.
– Kako ne znaš? – Eržika nije bila zadovoljna odgovorom.
– Nije ništa rekao. Samo da sam osvojio večeru za dvoje.
"Zašto sam je osvojio?", proklinjao se gospodin Nikola. "Donijela mi je više brige nego veselja!"
– A da, u pravu si – sjetila se susjeda Eržika. – Nije ništa rekao. A u restoranima večera je negdje oko osam, devet. A da mi krenemo u osam? Uostalom, znaš li ti kako se dolazi do tamo? Voditelj je rekao ulicu, ali ja ne znam gdje je ona. Znaš li ti? Ma, nema veze. Pozvat ćemo taksi. Taksist zna. A sad, adio. Idem ja ipak frizerki. I pedikerki. Pozvoni u osam. Adio!
Gospodin Nikola stišćući tipku na slušalici za prekid veze pogledao je na veliki zidni sat. Bilo je trinaest minuta do sedamnaest sati. Što se ticalo gospodina Nikole moglo je biti i obrnuto: sedamnaest minuta do trinaest sati, jer ga vrijeme nije brinulo. Evica je zauzela mjesto za brigu.
"Što sad?", pitao se gospodin Nikola pritiješnjen problemom nehotičnog povrjeđivanje susjede Evice. "Što da radim?".
Razmišljajući još mu je bilo teže. Svakim trenom razmišljanja uočavao je ono što je već odavno i u snu znao: da su i Eržika i Evica jednako značajne u njegovu samačkom životu. Da gubeći jednu od njih, gubi i dio svoje svakodnevice. Da bez ijedne od njih njegov život nije potpun. Najradije bi pozvao obje na večeru.
"Večera sigurno mnogo košta", zaključio je gospodin Nikola. "Nažalost, nemam novaca, mjesec je pri kraju, da odvojim novac za Evičinu večeru".
Gospodina Nikolu počelo je mučiti pitanje postavljeno prvi put još u biblijskim vremenima: kako da ovce budu cjele, a vuk sit. Večera je za dvoje, a njih je, bez obzira na to koliko gospodin Nikola oduzimao i dodavao, troje. A onda se dosjetio kompromisnog rješenja:
"Izvući ću se na užasnu glavobolju", a neću mnogo ni lagat "Pa ću pozvat i Evicu i Eržiku na večeru, a ja ću ostati doma! I Evica i Eržika će biti zadovoljene pozivom na večeru,".
Ta mu se zamisao i logički obrazložila:
" Ni jednu od njih neću prevariti jer Eržiki nisam, a neću ni Evici reći da idu na večeru sa mnom", gospodin Nikola je zadovoljno trljao dlanom o dlan. "Uz to, iako je to večera za dvoje, restoraciji "Pod novim krovovima" sasvim je svejedno koga će počastiti večerom. Uz dvije žene još su na dobitku, jer koliko ja mogu pojesti…", pogladio se po trbuhu.
Osjetivši glad uputio se prema hladnjaku. A u njemu, ništa! Ama baš ništa osim okrajka jučerašnjeg kruha.
"A obilna me večera čeka!", prostrujalo mu je poput svježeg zraka glavom.
Iako je maloprije lakše disao, ponovno se našao na sto muka. Sloboda je kratko trajala. A u glavi mu se stvorila nova dilema:
"Ostati gladan ili večerati?"
A onda se, sjetivši se nezadovoljene Evice pojavila trilema:
"Ostati gladan ili večerati ili večerati pa ostati bez opranog i izglačanog rublja?"
Pa četrilema:
"Ostati gladan pa pozvati i Evicu i Eržiku na večeru, otići na večeru s Evicom, pa imati imati oprano i izglačano rublje i ostati bez prve jutarnje kavice i učestalog obilnog doručka ili otići na večeru s Eržikom pa piti prvu jutarnju kavicu i učestalo obilnog doručkovati i ostati bez opranog i izglačanog rublja ili…", tad je gospodinu Nikoli sinulo: "…otići na večeru sam pa se prejesti!"
Poput Hamleta gospodin Nikola je ustvrdio "to je pitanje!" Najradije bi se prejeo, po mogućnosti zamolio ih u restoraciji da mu ono što mu ostane na pladnju spakiraju za doma, ali nije lud!
"Tad bih ostao i bez prve jutarnje kavice i učestalog obilnog doručka i bez opranog i izglačanog rublja, jer bi se i Eržika i Evica naljutile na mene osjećajući se povrijeđene!", pravilno je i pravovremeno zaključio. Teška srca odbacio je misao o prejedanju i ponovno zapeo u moralnu krizu.
"To je pravi pravcati gvordijev čvor! A pronalaženje rješenja sisifov posao!", ljutio se sve više i više gospodin Nikola pritiješnjen nemogućnošću pronalaska izlaza iz ove bezizlazne situacije.
"Kako god bilo, ja gubim!", razjasnilo se poput dana gospodinu Nikoli. "A kad već gubim, trebam izgubiti što manje".
Gospodin Nikola ponovno je počeo nervozno šetati duž sobe. Osim tjeskobe u mislima mučilo ga je i kruljenje u želucu.
"Ako povedem Eržiku imat ću prvu jutarnju kavicu i učestale obilne doručke, a doručak je najvažniji obrok u danu! No, ukoliko povedem Eržiku hodat ću izgužvan i prljav. A tad se zasigurno neću svidjeti ni Eržiki, dami istančanog njuha!", žalosno je uzdahnuo. "A povedem li Evicu, bit ću i dalje izglancan, čist i fin. No, neću piti prvu jutarnju kavicu i učestalo obilno doručkovati."
Gospodin Nikola bio je na stotinu muka. Sankcije su mu se nadvile nad svakodnevicom.
"Prokleti radio, najradije bih vratio nagradu", prostrujalo je mislima gospodina Nikole. Sinula mu je spasonosna odluka: "Kad je sve počelo s radiom, neka s njime završi". U hipu je okrenuo broj radio–postaje i zatražio:
– Molim vas voditelja kviza –zamolio je začuvši umiljati ženski alt s druge strane žice.
– Kojeg kviza? – ljubazno ga je pitao alt.
– Kako kojeg? – začudio se.
– Imamo više kvizova. Od jutarnje "Bistrilice", podnevnog "Obroka", do popodnevne "Male mature".
– "Male mature" – izabrao je kviz.
– Imate sreće, Siniša još nije otišao. Sad ću ga potražiti. A možete li mi reći tko ga treba?
– Nikola Navratilović – da bi razjasnio tko je on, dodao je: – Osvajač večera za dvoje.
– A vi ste to – oduševio se bas voditelja kviza oglasivši se gospodinu Nikoli. – Što vam treba? Da možda niste zaboravili adresu?
– Ništa ja nisam zaboravio – presjekao je gospodin Nikola.
– Zašto onda zovete? – začudio se voditelj.
– Želim vratiti nagradu!
– Molim?! – začudio se voditelj. – Vratiti? A zašto?
– Zbog… – gospodin Nikola odmaknuo je slušalicu od uha.
"Ne mogu mu reći pravi razlog. A nešto mu ipak moram reći."
– Halo? Jeste li još tu? – povišeno je pitao voditelj.
– Varao sam! – izustio je gospodin Nikola primaknuvši slušalicu uhu. –Da! I ne zaslužujem nagradu!
– Ali… – voditelj se zbunio. – Ma kako to mislite varao?
– Ovaj… – "Kako sam mogao varati?", pitao se u sebi gospodin Nikola, ali ništa mu nije nadolazilo kao rješenje. Kategorički je ponovio voditelju: – Varao sam! Skroz sam varao!
– Ali… Ne znam što da sada ja radim…
– Dajte nekom drugom nagradu.
– Kviz je gotov i…
– Molim Vas, dajte je nekom drugome! Nekom sretnijem Ja je ne mogu imati. Meni ona donosi nesreću.
– A zašto?
Glava gospodina Nikole bila je toliko otežala da ništa nije mogao izmisliti. "A nešto moram reći", bio je svjestan gospodin Nikola. A onda su nesvjesno iz njega potekle riječi:
– Znate, ja imam dvije susjede. Susjedu Eržiku…
– A to je ona gospođa koju ćete povesti za sobom – prisjetio se razdragano voditelj.
– A druga mi je susjeda Evica. Ona mi … – riječi su same tekle rašprštajući se jedna o drugu poput jezera na slapu .
Voditelj je s mnogo obazrivosti slušao gospodina Nikolu. Kada je gospodin Nikola završio, voditelj ga je zatražio:
– Molim Vas ostavite mi Vaš broj telefona, pa ću vidjeti što mogu učiniti.
Gospodin Nikola odrecitirao je voditelju svoj broj, spustio slušalicu i oslonio se na naslonjač. Sada kada se je izjadao voditelju, glava mu više nije bila tako teška, breme ga je manje pritiskalo. Nije prošlo mnogo, a telefon je zazvonio. Bio je to voditelj s rješenjem:
– Čestitam! Osvojili ste večeru za troje!
– Molim?! – gospodin Nikola nije mogao vjerovati ušima.
– Nazvao sam restoraciju "Pod novim krovovima", objasnio im vaš slučaj i oni su oduševljeno pristali da počaste sve vas troje. I ne samo to…
– Ne samo to… – gospodin Nikola uzbuđeno je disao. – Ima još nešto?!
– Dogovorio sam i reportažu o vama. I Vaše dvije susjede, pa će u restoranu, ako Vas to ne smeta biti i naša terenska ekipa.
Gospodin Nikola nije mogao vjerovati ušima. Jedino što je bio u mogućnosti u tom trenutku izustiti bilo je:
– Hvala!
– Nema na čemu – uzvratio je voditelj gospodinu Nikoli i poželio mu: – Dobar Vam tek!
"Ali…", pomislio je gospodin Nikola "Evica neće reagirati na zov. Ako je nazovem neće mi htjeti podići slušalicu. Ako joj pozvonim na vratima, neće mi otvoriti. Kako da je onda pozovem?".
– E, čekajte, čekajte… – zamolio je gospodin Nikola voditelja.
– Da?
– Imam još jednu molbicu….
– Da?
Nekoliko trenutaka kasnije slušatelji te omiljene radio postaje, između kojih je bila i Evica, susjeda gospodina Nikole, začuli su drhtavi glas gospodina Nikole:
– Molim Vas za malo pozornosti – zamolio je voditelj emisije. Zatim se začuo glas voditelja radio-kviza:
– Gospodin Nikola, kao što ste imali priliku prije koji sat, u našem kvizu "Mala matura" čuti, osvojio je večeru za dvoje. No, ljubaznošću našeg sponzora nagrada se za simpatičnog gospodinu Nikolu uvećala u: večeru u troje! – eterom se začuo jing aplauza. – S nama je gospodin Nikola. Čestitam Vam!
– Hvala! – zahvalio gospodin Nikola.
– Možete li nam otkriti koga ćete to povesti za sobom?
– Susjedu Ežiku – drhtavo je izgovarao gospodin Nikola, a onda naglašavajući dodao: – I susjedu Evicu.
– O tome kako je bilo gospodinu Nikoli i njegovim pratiljama na večeri moći ćete, drago slušateljstvo, čuti kao kratki prilog kojeg ćemo iznimno emitirati na početku sutrašnjeg našeg kviza "Mala matura". A sada… – gospodin Nikola nije više bio zbog uzbuđenja u stanju slušati riječi voditelja radio-kviza.
Pritisnuo je tipku telefona za prekid veze i u pod dojmom događaja koji su se tog trena zbivali nazvao susjedu Evicu. Tek što je telefon kod susjede Evice zazvonio, javila se susjeda Evica:
– Oprosti – ispričala se gospodinu Nikoli susjeda Evica zbog svog prethodnog poziva. – Nisam se trebala naljutiti.
Gospodin Nikola je lakše i lakše disao. S druge strane slušalice čulo se pitanje:
– Što da odjenem za večeru?
"Vuk je ostao sit, a ovce site", proletjelo je glavom gospodina Nikole. Dok se breme s ramena gospodina Nikole lagano topilo, gospodin Nikola osjećao se lagano kao da lebdi.
A možda je i poletio?

Moj prijatelj i ja

Moj prijatelj iz srednjoškolske klupe danas je profesor tjelesne kulture. I kaže on meni (moj prijatelj profesor tjelesne kulture) da to i nije tako loše zanimanje. I još mi kaže:
– Ratko, da samo znaš što ja sve kao profesor tjelesne kulture doživim… – i tu se šeretski nasmiješi.
Ja odmah stanem razmišljati. I maštati (a mašta je u mene, kao književniku, neograničena).
Prvo mi na um padnu mlade lijepe propupale srednjoškolke (jer je moj prijatelj profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) i kako ih moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) gleda. Ma, što samo gleda?… Pipka. Joj, što bih dao da sam i ja profesor tjelesne kulture kao moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) u srednjoj školi, e…
Drugo mi na um padne da njegovo zanimanje i nije tako loše. Dadne klincima loptu i gleda kako oni haklaju. A on u miru, sjedeći na klupi može promatrati naprednije učenice (mislim tjelesno naprednije, ipak je moj prijatelj profesor tjelesne kulture).
Treće mi na um padne… Obično mi ne stigne ništa pasti jer me iz misli otme prijateljeva rečenica:
– Ja ti, Ratko, kao nastavnik tjelesne kulture i nemam toliko lijep i lagodan posao…
– Sereš – tad iskrenost izleti iz mene.
– Ma, ne serem – odgovori mi moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) – Nitko ne shvaća kako je ovo težak posao…
– Ali imaš i svojih blagodati – sad se ja šeretski osmjehnem.
– Koji to? – pita tad mene moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) kao, ono, on ih ne zna. A znam da zna. Pa nije glup! Ipak je on profesor tjelesne kulture.
– Recimo – zjenice mi se rašire, a obično mi tad i osmijeh dođe do maksimuma. – Djevojčice u ljetnim haljinama volim… – zapjevam mu.
A moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) pogleda me sa čuđenjem u očima.
– Jesi li ti normalan?! – izusti.
– Naravno, i ja bih tako da sam na tvom mjestu.
– Što to? – ponovno me pita moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) kao ne zna što bih i ja da sam na njegovom mjestu. A znam da zna!
I tad mu ja, kao edukativno kažem:
– Djevojčice, srednjoškolke, a ti njihov nastavnik i …
– Jesi li ti normalan – ponovi moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) mnogo ljućim tonom.
Njegovom mi izraz lica pokazuje da sam pretjerao. No, prijatelji smo, pa mu se ja namješteno široko osmjehnem i zafrkantski obrambeno izrečem: – Ma, znaš ti mene… Ja to samo onako… Ma, ponekad prije stavljanja jezika u pogon ne uključim mozak, pa mi izleti.
– Nemoj se više s time šaliti! – prijekorno me opomene, inače, ako još ne znate, profesor tjelesne kulture u srednjoj školi.
I tako mi taj naš ritual ponavljamo svaki put kad se sretnemo. I svaki put završimo s prijateljevom rečenicom:
– I zidovi imaju uši, zato se ne zezaj s time!
I ja se više ne zezam s time. Obično tad izvalim dva, tri nova vica da razvedrim situaciju. I tad se prijatelj i ja široko smijemo. Čak i onda kad vicevi i nisu nešto.
Čuo sam da se moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) ženi. Kako se moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) i ja obično susrećemo u njegovoj školi (koja je blizu mog stana), još nisam imao priliku upoznati njegovu ženu. A jako me zanima kako izgleda žena jednog profesora tjelesne kulture u srednjoj školi, koji pred očima ima mnogo širokogrudnih srednjoškolki. Nakon toliko ljepote i žena mu ne smije biti manje ljepša od njih. Iako ja, da budem iskren, uopće ne shvaćam što će mom prijatelju (profesoru tjelesne kulture u srednjoj školi) žena. I to starija od srednjoškolki, s borama na licu. A kako me to živo zanima, ja sam se uputio prijatelju (profesoru tjelesne kulture u srednjoj školi).
Čim sam ušao moj prijatelj je izgovorio:
– I zidovi imaju uši.
Shvaćajući da želi preskočiti naš ritual, zainteresirano sam ga pitao:
– O čemu se radi?
– Radi mi se o glavi – prosiktao je moj prijatelj.
Naježio sam se.
– Ti to ozbiljno?!
Osvrnuo se oko sebe. Kao da se nečega plaši.
A to mi je izgledalo grotesktno, jer je moj prijatelj profesor tjelesne kulture, atletski građen, nabildan, vičan čak i borilačkim vještinama, a plaši se poput zakržljalog školje. E, da mi je netko rekao da ću to doživjeti, ne bih mu vjerovao. Pa moj je prijatelj profesor tjelesne kulture!
Upitno sam ga pogledao shvaćajući da se tako obazrivo ponaša iz opravdanih razloga, jer moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) nije kukavica! Ma ni govora! Čak je i u "Tigrovima" bio kad je zijevalo, bio prvi kad je to trebalo. Ipak je on profesor tjelesne kulture! Tijelom su mi srsi tulumarili.
– Radi mi se o glavi! – prošapće moj prijatelj (naravno, znate što je po zanimanju) i osvrne se oko sebe. Okrene glavu prvo na lijevu stranu, pa na desnu i doda: – Frka, panika!
Uzbuđenje je u meni kipjelo.
Kad moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) kaže; "Frka, panika!", tad je zbilja posrijedi "Frka, panika!", te ja znam da tu nema mjesta za zeku. Sve eruptira od ozbiljnosti. A Frka i panika je, ma koliko mi o tome šutjeli, frka i panika!
Prijatelj me uvede u svoj kabinet i još s vrata kaže, spuštenog pogleda:
– Znaš kakav sam ja…
– Ma naravno da znam. Ti si profesor tjelesne kulture. I to još u srednjoj školi – izgovorio sam s vidljivim ponosom odavajući ponos što je moj prijatelj profesor tjelesne kulture. I to još u srednjoj školi.
Moj prijatelj sjedne na kožnati naslonjač. I započne:
– Sada je vrijeme zaokruživanja ocjena – i uzdahnuvši duboko doda: – I sad je "Opasna zona".
– "Opasna zona"? – zinuo sam pod bremenom pojma "Opasna zona", iako, iskreno, među nama, nemam pojma što se skriva iza pojma "Opasna zona", ali sigurno je nešto opasno, što i sama pridjev "opasna" nagovješćuje, a i moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) to izgovara drhtavim riječima.
Ponovno mi tijelom zatulumare srzi. I u želucu me počne nešto stezati.
– Kažeš: "Opasna zona"? – izgovorim otežano.
Moj prijatelj pogleda me u oči. Pomakne pogled pogledavši lijevo, pa desno i kratko izusti: – I zidovi imaju uši.
– Stvar je, dakle, gadna… – izreknem, a moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) klimne.
Da nisam prestao pušiti, sada bih zapalio. Moj prijatelj kao profesor tjelesne kulture ne puši. A ja sam bio toliko napet da bih sad zapalio i pušio i dvije. I to istovremeno – toliko sam bio napet. Ma, još i napetiji, jer…
Kad se mom prijatelju (profesoru tjelesne kulture) u očima nazire strah, onda se taj strah zrcali i u mojim očima. Srce mi se spusti u pete. "No", pomislio sam: "to i nije moj problem. Ja sam pisac i nemam tih problema. Moj problem je kvalitetno napisati priču i naći izdavača spremnog da mi je objavi i dobro plati. Ukoliko ne uspijem u tome, frka i panika, ulazim u svoju "opasnu zonu". A moj je prijatelj profesor tjelesne kulture oslobođen tih "opasnih zona", ima redovnu plaću, mnogo godišnjeg i širokogrudne srednjoškolke u dvorani.
"No", mislio sam dalje shvaćajući: "Prijateljstvo nije voda, a nijedan čovjek nije otok, pa kad to zabrinjava mog prijatelja, tada to treba zabrinjavati i mene, jer smo prijatelji. I to u istoj prostoriji!"
– Blago tebi… – izustio je moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) uzdahnuvši. – Ti imaš divan posao… Biti pisac, član zajednice samostalnih umjetnika…
Nisam mogao vjerovati ušima! Pa moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) zavidi meni na zanimanju, a ja cijelo vrijeme zavidim njemu neprestano ističući da je moj prijatelj profesor tjelesne kulture. I to u srednjoj školi!
– A ja sam samo profesor tjelesne kulture…
– Samo…! – razljutio sam se. – I blago meni! – začudio sam se.
– Da, blago tebi – moj prijatelj (profesor tjelesne kulture) pogledao me točno u zjenice. Njegove su oči bile mutne. – Ti samo napišeš ono što ti je u glavi i nemaš "opasnih zona".
– Ma nemoj! – dirnuo me u živac. – Ti i ne shvaćaš kako je težak moj posao. I koliko "Opasnih zona" ja u njemu imam.
– Nijedan nije težak kao moj – zaključio je moj prijatelj. Ali ja nisam zaključio raspravu, pa sam nastavljajući je, dometnuo:
– Ti imaš redovnu plaću!
Spomenuvši plaću dotaknuo sam mu živac. Uzdahnuo je.
Bilo mi je žao što sam ga udario niskim udarcem ne razmišljajući u prethodnom trenutku da su profesorske plaće male.
– Pa i ja imam mala primanja, u književnosti ne cvatu ruže – utješno sam izgovorio želeći ublažiti svoju nesmotrenost.
– Ali je ipak imaš – odgovorio je nekako odsutno moj prijatelj (profesor tjelesne kulture. I to u srednjoj školi!)
"Što je sad?", pokušao sam odgonetnuti što moj prijatelj pod tim da ja imam plaću misli.
– Imaš je i ti.
– Ali tko zna koliko dugo…
Ponovno nisam razmislio o riječima mog prijatelja. Da jesam ne bih izgovorio:
– Ma, što: "tko zna koliko dugo". Pa do mirovine. Vi profesori zaštićeni ste kao sabornici i ukoliko nešto generalno ne zaserete, ostajete na poslu do mirovine. A zasrat možeš samo ukoliko s učenicom…
Prijatelj je duboko uzdahnuo i sve mi je postalo jasno.
Problijedio sam.
"Ma, nije…Nije valjda?", brujalo mi je u glavi. "Ma moj prijatelj nije takav! Ja da sam na njegovom mjestu bih, ali on… Pa on je profesor tjelesne kulture! I nikada, ama baš nikada, ni pod razno ne bi prešao prag, ispružio ruku da zagrli učenicu, ma koliko ona razvijena tjelesno bila."
– Ma, nisi valjda lud!… – promumljao sam zabezeknut. Čak su mi se i dlanovi oznojili.
Moj je prijatelj bio potišten. Opterećen teškim teretom.
– Ma jedno je priča, fantazija o srednjoškolkama, a drugo…
– Pssst – moj se prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) obazrivo osvrnuo. Prvo lijevo, a zatim desno i prošaptao: – I zidovi imaju uši.
– Ma neka imaju uši! – bio sam ljut na svog prijatelja koji je, ne samo iznevjerio svoju profesiju, već i moje povjerenje. Pa, čime ću se ja sada ponositi u vezi s njime? Oskvrnuo je naše prijateljstvo, jer, između ostalog, volio sam se družiti s njime zato što je profesor tjelesne kulture, zato što sam se uvijek u mašti mijenjao s njime i zavađao srednjoškolke. Ali, on je obistinio moju ulogu. Ma, kako samo može…?! – Kako si samo mogao? – pitao sam ga s gađenjem.
– Što? – nije shvaćao moj prijatelj (eto više ne mogu ni napisati što je po zanimanju, jer je svoje zanimanje uprljao).
– Još pitaš što? – da nije imao spušten pogled pogledao bih ga u oči. Kad razmislim, možda i ne bih, jer ga više nisam mogao gledati u oči. – Ti si zaveo učenicu… O kakav si ti kreten!
Moj prijatelj (koji je ogadio svoje zanimanje) uzdahnuo je i ustvrdio:
– Nije to. To ne bih napravio ni u snu!
Srce mi je zašprintalo.
– Ali… – ostao sam zbunjen. – Ukoliko nije to, što je?
– I zidovi imaju uši! – rekao je gledajući kroz prozor. Vidjelo se školsko dvorište u kojem su bili srednjoškolci. I srednjoškolke.
– Ma reci, što je? – zahtjevnuo sam.
– Frka! – moj prijatelj je pogledao u mene. – Panika!
Uzbuđenje mi je dostiglo vrhunac. Više nisam mogao izdržati.
– Briga me što zidovi imaju uši – podviknuo sam. – Reci o čemu se radi!
– Psst! – prosiktao je moj prijatelj. – "opasna zona".
Ključao sam.
– Ma reci već jednom!
Moj prijatelj (više nisam siguran je li ogadio svoje zanimanje, te mogu li s ponosom istaknuti da je profesor tjelesne kulture. I to u srednjoj školi!) smireno me pogledao točno u zjenice, osvrnuo se pogledavši prvo lijevo, pa desno i progovorio: – I zidovi imaju uši.
U tom trenutku začulo se školsko zvono označavajući završetak sata. Sljedeći trenutak školom se razvukao učenički žamor.
Moj prijatelj (bez obzira da li je ogadio svoje zanimanje, bio je još profesor tjelesne kulture) ustao je s naslonjača i kao odgovoran profesor tjelesne kulture uzeo sa stola imenik razreda kojem predaje idući sat i rekao mi:
– Moram ići – i pružio mi ruku. – Hvala što si navratio. Vidimo se.
– A "opasna zona"? –nisam htio da naš susret završi, a ja ne saznam sve što me zanima. – A frka? A panika?…
Moj se prijatelj osmjehnuo. Prvi put otkad sam došao u školu. Osjećao sam da mu taj osmijeh ne odgovara, ne leži, ne u ovoj situaciji. Mom prijatelju to nije smetalo. Smiješio se i izustio:
– Ma uvijek je ta "opasna zona". Kada se zaključuju ocjene.
– Ali… – još nisam bio smiren. – Tvoj otkaz, učenice…
– Oprosti – ispričao mi se.
– Zašto?! – zabezeknuo me isprikom.
Primaknuo je svoje usne mojim ušima i objasnio mi:
– Morao sam tako jer znam naš ritual i tvoja podbadanja. Sad se zaključuju ocjene, a nikad ne znaš tko nas sluša. Nekoj se učenici može roditi ideja da me tuži da sam je pipnuo, pa ostajem bez posla.
– A to… – odahnuo sam s olakšanjem. – A ja sam mislio…
– Znaš mene – široko se osmjehnuo moj prijatelj (profesor tjelesne kulture. I to u srednjoj školi) odmaknuvši usta od mog uha. Pružio mi je ruku za pozdravni stisak.
– Znam – rekao sam sretan što poznajem svog prijatelja, te što nije ostvario moju maštariju ostavljajući je samo meni na dušu.
Moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) namignuo mi je i okrenuo se prema dvorani. Gledajući ga u potiljak kako se udaljuje prisjetio sam se razloga svog dolaska: da se moj prijatelj (profesor tjelesne kulture u srednjoj školi) ženi.
"A ženidba je stvarno "opasna zona" – osmjehnuo sam se gledajući prijatelja kako zalazi u dvoranu. "Opasnija od svih mojih književnih."

Sandučić

Ušao sam u zgradu pošte i uputio se službeniku na šalteru iznad kojega je pisalo: “Pismovne pošiljke”
– Jeste li vi zaduženi za sandučiće?
– Molim?! Sandučiće?
– Poštanske. One u kojima nam poštar ostavlja poštu.
– A te... – službenik se osmjehnuo s olakšanjem shvativši o čemu govorim. Odmahnuo je glavom. – Ne, nisam ja taj.
– A znate li tko jest?
– Ovaj... Mislim... Znate... Provjerit ću – službenik je napustio svoje radno mjesto uputivši se u dubinu. Izašao mi je iz vidokruga. Nakon nekoliko trenutaka se vratio: – Znate, momentalno ne držimo sandučiće. Da provjerite u glavnoj pošti? Sigurno ih oni imaju.
– Ali meni ne treba sandučić. Imam ga.
– Imate ga?
– Imam.
Službenik se iznenadio.
– Zašto ste onda došli? – pokušao je sam iznaći odgovor. – Imate li pritužbu na svog poštara?
– Ovaj...
– Da vam možda poštar nije uručio preporučeno pošiljku, već vam je stavio u sandučić. Znate, to je protiv propisa.
– Ne znam. Ali ja nemam sandučić.
– Nemate?! –službenik se zabezeknuo. – Kako to mislite – nemate?!
– Slomila su mi se vrata, pa nemam. U stvari, imam ga.
– Kako ga sada imate?
– Kupio sam ga. Znate li koliko je skup? Komad lima a košta kao pravi pravcati sanduk. Čak je i limeni lijes jeftiniji od njega – počeo sam s žalopojkom. No, službenik nije imao vremena za nju, pa mi je, budući da je došla nova stranka, ljubazno rekao:
– Molim vas, požurite.
– Da skratim...
– Skratite...
– Ja imam sandučić, ali nije u funkciji.
– Kako to mislite: nije u funkciji?
– Znate, ja stanujem u zgradi, u Gajnicama. u Peruanskoj 10, drugi kat.
– Da, i...?
– A u zgradi su sandučići u pet reda po deset sandučića. Moj je sandučić u drugom redu odozgo drugi, gledano s vrata i...
– Zašto mi to pričate?
– Sad ću vam reći. Dakle, moj je sandučić u drugom redu, drugi. I jednak je svima ostalima. Kao što sam rekao, otpala su mi vrata i sad dolazi ono zbog čega sam tu.
– Recite, napokon, molim vas. Vidite da i drugi čekaju.
Osvrnuo sam se. Iza mene su bile tri stranke.
– Požurite – zahtijevao je i starček koji se, oslanjajući na štap, jedvice držao na nogama. Bilo mi ga je žao, pa sam brzo, u želji da što prije završim, brzo objasnio:
– Kao što sam rekao, moj je sandučić bio jednak ostalima. A takvoga nema. Doduše, kupio sam slične dimenzije, ali on ne odgovara. Za više od pola centimetra je širi, sa svake strane. Čak mu ni boja nije jednaka.
– Trebali ste kupiti jednaki – dobacila mi je punašna žena u crnini, koja je stajala iza starčeka.
– Gospođo, kupio bih ga ja, ali nema – bespomoćno sam slegnuo ramenima. – Sandučići kakvi su u mojoj zgradi više se ne proizvode.
– Mogli ste pozvati limara da vam ga izradi po narudžbi – oglasio se poduzetnom zamisli mladić koji je stajao kao peti iza mene.
– Jesam. Uostalom zato sam i tu. Jer, ja sam ga pozvao...
– I? U čemu je sad problem? – nestrpljivo je pitao službenik.
– Limar mi je rekao, kada je vidio o čemu se radi, da moram za radove u zajedničkim prostorijama zgrade, pitati predstavnika zgrade za dozvolu da mi on postavi sandučić. Znate, treba ga šlosati, pa to iskri, protupožarna prevencija, itd., što ja znam.
– I jeste li dobili dozvolu? – upitala me žena s djetetom u naručju.
– Nisam.
– Zašto niste?
– Predstavnik zgrade je utvrdio da nije nadležan za sandučiće.
– Pa tko je nadležan za njih? – pitao me je službenik vidno mi pokazujući da mu dosađujem.
– Vi. Vi ste nadležni.
– Molim?
– Objasnio mi je predstavnik. Prije je bio HPT, zar ne? On se odvojio u HT i HP. HT je postao vlasnik telekomunikacijskih veza, to jest telefona, zar ne? A HP je postao vlasnik poštanskih veza, to jest sandučića...
– Prokleta privatizacija! – opsovao je starček. – Sve su nam privatizirali!
– Ovaj... – službenik je postao zbunjen.
– Prokleta! – složila se sa starčekom i žena u crnome, a uskoro je nastalo komešanje. Svi su nešto dometnuli. A pod “svi” mislim na red od jedno desetak njih, koji su mi bili toga trena iza leđa, čekajući nestrpljivo svoj red.
– I tako sam ja sada došao da mi izdate, kao vlasnici moga sandučića, dozvolu da mi limar izlima sandučić.
– Ali mi ne izdajemo nikakve dozvole! – kategorički je izjavio službenik.
– A što ću onda ja sada? – osjetio sam bespomoćnost. – Ako vi ne izdajete, tko ih izdaje?
– Ne znam.
– To je gamad! – oglasio se starček.
– Još će nam i na sandučić uvesti pretplatu! – oglasio se poduzetni mladić.
– Ali, ljudi to nije istina – službenik je stao u obranu svoje firme. – Mi nismo vlasnici sandučića!
– Onda tko jest? – upitala je žena s malim djetetom u naručju.
– Vi.
– Mi?! – začudio sam se.
– Ako smo mi vlasnici, onda biste vi nama trebali platiti naknadu što nam u naše sandučiće ubacujete račune – izrekao je mladić
– Tako je! – složili su se s mladićem čekači. – Ništa drugo i ne dobivamo osim
računa!
Službenik se počeo znojiti.
Primaknuo mu se još jedan kolega. Izgleda da je bio njegov nadređeni, jer ga je strogim glasom upitao:
– Ilija, što se to tu zbiva?
Ilija mu je, praćen negodovanjem čekača, pokušao objasniti u kratkim crtama o čemu je riječ. No, ni nadređeni nije znao tko je nadležan za sandučić. Ali je poduzetno rekao:
– Sad ću ja nazvati centralu. Strpljenja molim.
Iako smo mi bili strpljivi, odgovor nismo dočekali. Nadređeni se vratio i samo slegnuo ramenima kratko izjavivši napuklim glasom: – Subota je, centrala ne radi.
Duboko sam uzdahnuo.
– Znate, što? – oglasio se poduzetni mladić.
– Što? – upitali smo ga svi.
– Hajde vi lijepo napišite gospodinu da mu dozvoljavate da limar postavi sandučić, neka mu limar postavi sandučić. Vi ćete moći nesmetano i to –naglasio je – besplatno ostavljati račune u njegovom sandučiću, on će ih moći podizati i svi sretni. A i mi, jer više nam se ne čeka u redu.
Nadređeni se složio s prijedlogom. I tako sam se ja, s potvrdom HP-a zadovoljno uputio svome limaru.
A na kraju se uspostavilo da mi potvrda nije ni trebala. Da je predstavnik zgrade, to s potvrdom, izmislio meni iz osvete. Samo zato što sviram bubanj i što moj pas laje, od deset sati izjutra, dok ja vježbam svoj instrument. Kao da sam ja kriv što sviram u big bandu?!

Osveta

– Jebem ti mater, da ti jebem!
– Ja tebi jebem!
– Pička ti materina! Ti pička materina! Ti ćeš meni...
– Da ja ću...
– Jebem ti mater, da ti jebem!
– Ponavljaš se.
– Je li?
– Je.
– Onda, ništa... – duboko je uzdahnuo. Razočarano je nastavio: – Mislio sam da će mi bolje ići...
– I ja, ali što možeš. Vidi se da si iz fine obitelji koja ne psuje.
– Ne psuje – nemoćno je slegnuo ramenima.
– No, nema veze. Naučit ćeš.
– Hoću li?
– Koji me to kurac pitaš? Naravno da buš. Bez psovke u rečenici ne spikaš ko ostali svijet. Kužiš?
– Kužim ja, ali... – zamućenim pogledom zirnuo je oblake. – Meni to ne ide.
– Ne jebi!
Zašutio je ušavši u sebe poput ježa u opasnosti.
Što je više razmišljao, to je više uviđavao da mu ne ide psovka od usta. Čak ni uz Nikolinu pomoć, a Nikola, to svi znaju, psuje kao kočijaš. A bez psovke ne može pristupiti pred šefa i otvorenu mu u lice zasuti: "Koga ti to jebeš, pička ti materina!", a to "koga ti to jebeš" odnosi se na šefov odnos prema njemu.
Krešo je do nedavna bio šljaker, poput njega. Onako tjelesno kržljav bio je predmet zajebavanja. I sad kad je postao šef svima se osvećuje, pomislio bi netko. Vraga. Pokušao je tako, ali kako su svi tjelesno jači od njega, netko ga je od njih sačekao u mračnoj ulici i šakirao ga. Tjedan dana nosio je šljivu ispod oka. Istina, pokušavao ju je maskirati sunčanim naočalama, ali kako je taj tjedan bilo maglovito vrijeme, još je više svima upadao u oči kao čudak postavši predmet zajebancije. Kako ga je netko od njegovih šest podređenih sačekao u mraku, a on nije htio da se to ponovi, jedino na kome se je mogao "osvećivati" bio je Marko. Marko je također bio kržljav poput njega, pa mu nikako nije mogla prijetiti opasnost od njega. Stoga je stalno "jebao" Marka.
A Marko onako fin, iz kulturne obitelji, nije mu se znao suprotstavljati i zato je zamolio Nikolu da ga nauči psovati. Što sočnije, to bolje.
Ali, ne ide mu, pa mu ne ide. Eto, i u Nikolinim očima bio je beznadan slučaj.
– Neću više – žalosno je uzdahnuo obznanjujući Nikoli da odustaje.
No, Nikola je borac. Iako je Marko dignuo ruke od sebe, Nikola nije.
– Pa nije to tako, u pičku materinu, teško – tješio ga je Nikola. – Pa idi u kurac, ako to ne možeš! Pa ja ne vidim koji kurac ti to ne bi mogao. Pa u pičku materinu…
Svakom izgovorenom Nikolinom psovkom Marko mu se sve više divio i sve više postajao svjesniji da nikada, ama baš nikad neće postati tako vješt psovač.
– Pa naguzi ga…. – savjetovao mu je Nikola. – U pičku materinu, ako to ne možeš. A vidiš, ja ne znam koji ti je kurac. Ma jesi li ti u školi bio najbolji đak u razredu?!
– Jesam – stidljivo izusti Marko.
– Ma onda što me jebeš?! Ako ti je išla matka, francuski, da me jebeš, ne vidim zašto ti tada preko jebenih usana, ne bi išla psovka. Samo… – uzdahnuo je Nikola. – Jebi ga, što ja znam… Trebaš se opustiti.
"E, opustiti, opustiti…", tutnjilo je Marku u glavi.
– A to, ne seri, nije teško.
"Kako za koga"
Nikola ga je sažalno pogledao i uzdahnuvši slegnuo ramenima. A onda su mu zasjale oči.
– Sjetio sam se! – uzviknuo je.
– Čega?
– Hajdmo popit' nešto. Jebeni alkohol pomoći će ti u psovanju. Eto, jebeš me, ako nije tako…
Marko se nećkao. Kako ne psuje, tako ni ne pije, ni ne puši. Odlike finog maminog sina, zeta kakvog bi svaka majka htjela za muža svoje kćeri. Naravno, uz uvjet da dobro zarađuje. I stan ima. A Marko, iako ne psuje, ne puši i ne pije, ne zarađuje tko zna što. Plaća mu je, u svakom pogledu, osjetno manja od prosječne. A niti stana nema. Ma, kako bi to sve mogao i imati kao fizikalac u skladištu ribljih konzervi.
Iako je bio najbolji učenik u razredu, jedan od tri najbolja u školi, iako je kao odličan učenik bio oslobođen mature, a i diplomu diplomiranog inženjera tekstilno–mehaničke tehnologije stekao u roku, sa zapošljavanjem nije imao sreće. Kao jedan od najboljih studenata postojala je realna mogućnost da se zaposli na fakultetu kao znanstveni novak, ali sva su mjesta već bila zauzeta, osim jednog. Na njega je tipovao, ali… Profesorici fizike je sin nakon podužeg studiranja upravo diplomirao, a kako je diplomirao, a i imao dobru vezu (pa mama mu je profesorica, inače predsjednica odbora za upis studenata na fakultet) vraćajući joj usluge, zaposlili su njezina sina. Marku su samo poželjeli sretnu budućnost i dobro zaposlenje.
U državi u kojoj je tekstilna industrija u stečaju, nema zaposlenja, pa je Marko uzeo što mu se pružilo. A to je bilo mjesto pomoćnog skladištara, iliti fizikalca. No, kako je Marko kržljav, a pametan, ubrzo je postao viljuškar. Ali, od kada je Krešo promaknut u voditelja smjene u skladištu, tako je Marko ostao bez viljuškara, te sad crnči.
Marku je to, kako se to slikovito Nikola izjasnio, "dopizdilo", pa ga je zamolio da ga poduči psovanju. Nikola je bio počašćen time. Tokom redovitog školovanja raspodjela uloga je bila drugačija: Marko je podučavao Nikolu. Iako je Marko bio mnogo bolji učenik, život je sve izjednačio: sada Nikola ima mnogo bolji posao od Marka. Nikola je, iako se jedva vukao kroz osnovnu školu, nakon šest godina polaženja srednje škole stekao znanje autolimara, a danas već ima i svoju malu radionicu. Doduše, nije prijavljena, ali Nikola ima novaca. Majstor je i za mehaniku, pa kad mu u ruke dovedu razlupani, elektronički "izjebani" auto, Nikola ga revitalizira. I to, naravno, jebeno naplati. Bez računa, odgode plaćanja, itd…
– Hajde, da popijemo nešto – Nikola je potapšao Marka po ramenu i naglasio: – ja častim.
Spoznaja da je život okrutan prema njemu, Marka je još više, Nikolinim terminološkim rječnikom "razpizdila". Toliko se naljutio da je i popiti bio spreman. A onda mu je poradio promukli glas razuma.
– Ne želim piti. Krešo će misliti da to alkohol govori iz mene, a ja želim da vidi da je to moje stanovište. Da to govorim ja, a ne alkohol.
– Ma govori ti, Marko, koliko hoćeš, ali ne seri, ja bih nešto popio.
– Popij, ali ja neću.
– Ma koji ti je kurac?
Marko nije znao što odgovoriti. Naprosto, nije mu se pilo.
Pogledao je na svoj sat.
– Vrijeme je da krenem… Uskoro mi počinje radno vrijeme…
– Ne jebi, za popit imaš vremena…. Dobro, ako nećeš, tko te jebe!
Rukovali su se i svatko se uputio u svom smjeru.
Prolazeći pored "Name", u izlogu je ugledao televizor. Upravo se prenosila hokejaška utakmica "Mladost – Medvešćak". Zastao je…

Te večeri Krešo se vraćao kući. Bio je zadovoljan. Marka je natjerao da sam istovari šleper šećera. S guštom ga je gledao kako se muči. E, neće njega nitko jebati! Svi su mogli zorno vidjeti što on kao šef može učiniti. Ako mu se prohtije, tako će postupiti i s njima. Samo da otkrije tko ga je to sačekao u noći… I to blizu ove uličice. Ali, iako je izbjegavao tu mračnu ulicu, odlučio je ovu noć prođi kroz nju. Ona mu je skraćivala put do kuće za cijelih sedam minuta.
Zašavši u uličicu, približavao se njezinoj sredini.
Tuuup!
Da mu već mrak nije bio pred očima, sad bi mu zasjao
Osjetio je žarku bol.
Tuuup!
Bol se ponovi.
U sumaglici vidje hokejašku palicu.
Hokejaš s kacigom na glavi i u hokejaškoj opremi zamjenjivao je njegovo tijelo pakom.
Izgubio je svijest.
Sutradan sav plav došao je na posao. I odmah s vrata uzviknuo:
– Marko, istovar…
Marko se samo smješkao. Pored njega bila je palica. Hokejaška.
– Ovaj… – Krešo je osjetio bol. Pitao se je li slučajno pored Marka palica, ili… "Marko?!", problijedio je. "Zar je Marko?!"
– Jesi li gledao jučer tekmu? – začuo je kako netko nekog pita.
– Jesam. Naši su pobijedili. Sa tri nula.
–"Tri nula?", protrnuo je Krešo. "A koliko se sjećam, prije upadanja u nesvijest, triput sam dobio palicom po pleksusu. Ili je slučajnost, ili…?"
Nije htio riskirati. Ako je to bio Marko, mora ga se čuvati.
– Marko, vrati se na viljuškar – rekao je Marku.
Marko ga je začuđeno pogledao.
– Jeste li sigurni? – upitao je Krešo s kojim je, otkad je postao šef, prešao na vi.
– Jesam – Krešo se osmjehne, te doda: – Ponesi i palicu.
– Kakvu palicu?! – nerazumijevajući upita ga Marko.
– Hokejašku. Tvoja je zar ne…?
– Ovaj… – Marko se počeše po tjemenu.
"Što da mu odgovori?"
Bez riječi uzeo je palicu i otišao prema viljuškaru.
Krešo ga je bojažljivo promatrao. Čak se i trznuo kada je Marko prolazio s palicom pored njega. Mučno mu je bilo prisjećanje na jučerašnju noć. Čvrsto je odlučio da onom mračnom ulicom nikada, ama baš nikada, sto posto nikada, ne prolazi. I s Markom će se odsada drukčije ophoditi.
A onda je iz tamnog kutka skladišta začuo:
– Gdje mi je palica? Tko je uzeo moju palicu?
"Zar nije Marko?!", začudi se Krešo. Želeći otkriti tko je to pitao i on uzvrati protupitanjem:
– Tko je to? Čija je palica?
Umjesto odgovora skladištem se razlije sablazan smijeh.
Krešo osjeti kako je upravo dobio ulogu u filmu strave i užasa…

Izgubljen u slobodi

Napokon slobodan!
A što sad?
Postoje milijarde opcija, a tako malo vremena...
Izgubljen u slobodi ko ribica u akvariju...

jjjj

I love...

Žvakasta priča

RATKO: Hoćeš žvaku? (OTVARA SVOJU ŽVAKU I OMOT BACI NA POD)
DAMIR: Hej, nemoj tako!
RATKO: Što?
DAMIR: Bacati papirić na pod.
RATKO: Zašto ne?
DAMIR: Jer to nije lijepo. To nije ni eko... eko... Nešto na eko nije.
RATKO: Pa što?
DAMIR: Tamo ti je koš za smeće. Tamo ostavi papirić.
RATKO: A zašto bi?
DAMIR: Jer je tako pristojno.
RATKO: A zašto?
DAMIR: Pa... Zamisli da svi bacaju svoje papiriće na pod, na zelenu livadu, na...
RATKO: Pa što? Nek bacaju.
DAMIR: Ali ako bacaju, mi ćemo hodati po papirićima. A papirića će biti sve više i više i jedno brdo, pa od toga još veće, pa još veće i, onda, do neba. A kako ćemo mi hodati, molim te lijepo, ako hrpa papirića bude do neba?
RATKO: Bit ćemo piloti (RAŠIRI KRILA I GLUMI PILOTA).
DAMIR: Ali... Ali... Ti ne shvaćaš! Ti misliš da je zezanje? Nije! To je ozbiljno. Tata mi je tako rekao kada sam i ja bacio papirić. A moj tata zna. I još je rekao...
RATKO: Dobro, dobro. Pokupit ću. (POMIRLJIVO) Hoćeš li žvaku?
DAMIR: Hoću.
RATKO: (SAGNE SE DA POKUPI PAPIRIĆ. PRI TOME MU PADNE IZ RUKU ŽVAKA) Joj, opala je. (PODIGNE JE) Nema veze. (PRUŽA JE DAMIRU) Na. Žvači.
DAMIR: Da žvaćem?
RATKO: Da, pa, rekao si da hoćeš žvaku.
DAMIR: Hoću, ali ne ovu.
RATKO: Druge nemam. Što nedostaje ovoj?
DAMIR: Ova je pala.
RATKO: Znam. Podigao sam je.
DAMIR: Pa kad znaš, što mi je nudiš?
RATKO: Jer si rekao da je hoćeš.
DAMIR: Neću.
RATKO: A rekao si.
DAMIR: Neću bolest.
RATKO: Ne nudim ti bolest, nego žvaku.
DAMIR: Al’ ta je žvaka puna baterija.
RATKO: Baterija?
DAMIR: Da, baterija.
RATKO: Onakvih baterija ko u satu na baterije?
DAMIR: Ma ne baterija, ko za sat, nego baterija za bolest.
RATKO: Molim?
DAMIR: Baterija je, rekla mi je mama, živa boleština. I živi na podu, pa kad ti nešto padne i ti to pokupiš i, onda hoćeš, jesti, onda ne smiješ to jesti jer je, kada je palo dobilo bateriju i hrpu bolesti i, ovaj, ako to pojedeš, pojedeš i bateriju, i ovaj...
RATKO: Da?
DAMIR: E, sad sam se sjetio. Nije baterija, nego bakterija.
RATKO: Bakterija?
DAMIR: To ti je kao što je, vrtić pun djece, bakterija puna boleština. I onda ti bi zlo, dobiješ tempu i odmah nisi za ništa, a glava te buba, i moraš ležati. Brrr! (ZATRESE GLAVOM)
RATKO: Ma pretjeruješ!
DAMIR: Ne pretjerujem! Ni najmanje.
RATKO: Ako ne pretjeruješ, ako se pojede i bakterija, zašto je ja nikada još nisam pojeo, a toliko sam puta već pojeo nešto što mi je palo. I kolač, i kruh namazan marmeladom i sendvič, i...
DAMIR: Ne znam.
RATKO: Jer sam, uvijek, prije nego što sam pojeo, obrisao. Eto, tako ću ja obrisati i žvaku (BRIŠE ŽVAKU) i nema bakterija.
DAMIR: Bakterije se ne daju obrisati. One se zalijepe.
RATKO: Misliš?
DAMIR: Znam. Zalijepe se ko... Ožvakana žvaka za pod?
RATKO: Da?
DAMIR: Da.
RATKO: I što onda da radimo?
DAMIR: Bacimo žvaku. Čuvajmo zdravlje.
RATKO: Čuvajmo zdravlje (KRENE ODLUČNO PREMA KOŠU ZA SMEĆE. ZAUSTAVI SE I OKRENE SE PREMA DAMIRU) A da je ne bacimo? Šteta ju je?
DAMIR: Bacimo je. Bakterije (NAPRAVI GRIMASU, ZASTRAŠI RATKA)
RATKO: Dobro, dobro. Samo pitam. (BACI ŽVAKU). Eto, sada nema boleština.
DAMIR: Živjelo zdravlje!
RATKO: Živjelo zdravlje!